Jovana Džever o životu i problemima OSI u Republici Srpskoj

Piše Jovana Džever, Magistrica psihologije, akreditovana REBT psihoterapeutkinja, dugogodišnja aktivistkinja u pokretu OSI

Ljudi se uglavnom plaše različitosti i ne bismo im trebali mnogo zamjeriti na tome. Jednostavno je ljudska priroda napravljena kao takva. Naš mozak je programiran na način da neuporedivo lakše uočava razlike u odnosu na sličnosti. Eto, probajte i vi sami, dovedite u svijest sliku jabuke i kruške. Sigurna sam da ćete olako navesti više karakteristika po čemu se te dvije voćke razlikuju, ali trebaće vam koji minut više da nabrojite bar pet sličnosti koje one imaju. Zar ne? E, sa ljudima je to još komplikovanije. 🙂

Kad vidimo neku osobu koja ima bilo kakvu „drugačijost“, bilo da su u pitanju kolica koja koristi za kretanje, bijeli štap, štaka, proteza itd. naš mozak vidi samo tu razliku i često je sklon da zanemari sve ostale karakteristike i potencijale ličnosti, a to nije dobro. Nije ni racionalno, a za nas ljude kažu da smo racionalna bića, pa bi bilo lijepo da se taj racio stvarno i koristi. Bilo bi idealno kad bismo taj invaliditet posmatrali kao jednu karakteristiku ličnosti, onako kao što reagujemo na to kad vidimo da neko piše lijevom rukom, da ima pjegice ili narandžastu kosu. S tim smo skroz ok i ne dotiče nas puno, je li?

U našem regionu postoji određena terminološka neusklađenost pa često možemo čuti raznorazne nazive, ali nekako se čini da je najprihvatljiviji naziv „osobe sa invaliditetom“. U tom kontekstu, posmatramo osobu koja ima određena dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili čulna oštećenja koja u interakciji sa različitim preprekama mogu spriječavati ili onemogućiti ravnopravno učestvovanje u društvu. Statistika kaže da su osobe sa invaliditetom „najbrojnija svjetska manjina“. Isto tako, svi ljudi su potencijalne osobe sa invaliditetom, jer nema garancije da u jednom trenutku u životu neće biti u stanju koje podrazumijeva invaliditet.

Mada, nije svaki invaliditet vidljiv. Podaci iz prakse nam, između ostalog, ukazuju na povećan stepen rađanja djece sa pervazivnim razvojnim poremećajima iz autističnog spektra, kao i postojanje određenih vrsta povreda kod odraslih ljudi koje dovode do trajnog invaliditeta. Koliko god nauka napredovala u pogledu prenatalne dijagnostike, koliko god mi kao pojedinci ali i kao društvo bježimo od invaliditeta, toliko se nekako čini da je invaliditet jednostavno neodvojivi dio društva i da je prihvatanje i zajedničko djelovanje na unaprijeđenju svih aspekata najbolje rješenje.

E, sad…kakav je život sa invaliditetom, zavisi od mnogo faktora. Prvenstveno, zavisi od toga koja vrsta i koji stepen invaliditeta je u pitanju, kakva je socijalna podrška i da li je uopšte ima kao i možda ono najvažnije, kakvi su kapaciteti i sposobnosti ličnosti koja ima invaliditet.

U našem društvu imamo visoko obrazovane osobe sa različitim oblicima tjelesnog invaliditeta koje uz adekvatne sisteme podrške ili uz određene funkcionalne adaptacije vode vrlo ispunjene i srećne živote, i na privatnom i na poslovnom planu. To su oni lijepi i svijetli primjeri koji pokazuju da se kao društvo možemo adaptirati i jednostavno prihvatiti dio različitosti koja često ima oplemenjujući karakter.

Međutim, i dalje postoje brojni problemi i izazovi u pogledu zapošljavanja, zdravstvene zaštite, arhitektonske pristupačnosti i dr. S jedne strane gledano, imamo izuzetno dobru zakonsku regulativu, ali s druge, ti isti zakoni se ne poštuju niti postoje sankcije za nepoštovanje zakonskih odredbi. Kad je u pitanju zapošljavanje, zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom jasno navodi da se na svakih 16 zaposlenih, treba zaposliti jedna osoba sa invaliditetom.

U kojoj mjeri se to poštuje?

Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida iz Prijedora značajno radi na unaprijeđenju zapošljavanja i imaju vrlo proaktivne i podsticajne aktivnosti što je za svaku pohvalu. Međutim, još uvijek ima mnogo predrasuda i izazova prilikom zapošljavanja, a osobe sa invaliditetom mogu i imaju pravo da rade i da budu vrlo korisni članovi društva.

Kad je u pitanju arhitektonska pristupačnost, iako postoje jasni zakoni i pravilnici, svjedoci smo vrlo apsurdnih situacija u realnosti. Banja Luka je arhitektonski najprilagođeniji grad u Republici Srpskoj, ali u toj istoj Banjaluci imamo situacije u kojima npr. privatne zdravstvene ustanove koje imaju arhitektonski adekvatan ulaz u prostoje dobiju dozvolu za rad iako je npr. toalet u potpunosti nepristupačan ili pri adaptaciji nekih lokacija ili uvođenja novih usluga se skoro pa uvijek izostavljaju osobe sa invaliditetom, a ukoliko se onemogući pristup, samim tim se vrši i direktna diskriminacija što je neprihvatljivo i u kontradiktornosti sa UN Konvencijom i mnogim drugim zakonskim propisima. Univerzalni dizajn je nešto što je neophodno licima sa invaliditetom a korisno svima.

Na nivou države, kad su u pitanju socijalna davanja postoji značajna diskriminacija u pogledu uzroka nastanka invaliditeta, pa tako civilni, za razliku od ratnih vojnih invalida imaju neuporedivo manja novčana primanja, ali i problem sa ostvarivanjem prava na ortopedska pomagala. Posebno su ranjiva lica koja su nakon 18.godine stekla invaliditet (povredama, saobraćajnim nezgodama i sl.) jer pored toga što nemaju pravo na ličnu invalidninu, nemaju ni adekvatnu sistemsku podršku i uglavnom su prepušteni sebi, svojim porodicama i primarnom okruženju od čega zavisi adaptacija na život sa invaliditetom koja često ne bude dobra, a mogla bi biti.

Iz sadašnje perspektive gledano a i poredeći aktivnosti organizacija u regionu, kod nas postoje određene organizacije osoba sa invaliditetom koje rade dobre i korisne stvari, međutim, mnogo više je onih koje su u nekom inertnom stanju a kojima rukovode ljudi koji su i po 20 godina na predsjedničkim funkcijama bez suštinskih ideja i želja za unaprijeđenjem položaja lica sa invaliditetom već sa nekom željom za održavanjem postojećeg stanja bez promjena i ikakvog napora, jer je lično njima dobro. S druge strane, postoje ljudi kojima je istinski potrebna pomoć i postoji toliko načina da se unaprijedi i olakša život sa invaliditetom koji sam po sebi nije ni malo lak.

Život sa invaliditetom je izazovan, zna biti itekako bolan, ali ne toliko sam po sebi koliko zbog neosjetljivosti okoline. Život sa invaliditetom isto tako zna biti izuzetno lijep i kvalitetan. Život sa invaliditetom je život (kao i život sa zdravitetom 🙂 ).

Foto Jovane Džever: Jelena Medić