Petra Jocić pravi nesvakidašnja umjetnička djela: Njene lutkice odišu magijom stvaralaštva

Petra Jocić, dvadesetsedmogodišnjakinja iz Niša koja trenutno završava studije u Banjaluci na Akademiji umjetnosti, impresinira kreativnošću kojom stvara lutke. Do sada je napravila petnaestak slobodnih lutaka, a pored njih radila je dizajn i izradu u pozorišnim angažmanima. Ova talentovana djevojka još od srednjoškolskih dana bila je aktivna u Lutkarskom pozorištu u rodnom gradu, a i Dječije pozorište RS u Banjaluci prepoznalo je njen talenat. Tako je Petra pravila lutkice za predstave „Konjić Grbonjić” u režiji Ivane  Dragutinović Mairičić  i „Bio jednom jedan lav” u režiji Nikole Bundala.

Za Omegamagazin Petra je pričala o dugogodišnjoj posvećenosti pravljenju lutkica, boravku u Banjaluci i položaju umjetnika na našim prostorima.

Naša sagovornica 2018. godine stigla je u Banjaluku tri godine nakon završetka srednje škole jer je pomno birala akademski put koji ju je doveo do grada na Vrbasu. Ona je danas apsolvent na smjeru animiranog filma i trenutno je posvećena izradi diplomskog filma koji će biti „lutka film” i kojem se jako raduje.

Prve lutkice i volontiranje u lutkarskom pozorištu

„Interesovanje za lutkama sam dobila još u srednjoj umetničkoj školi, kada smo na drugoj godini dobili zadatak da izradimo dizajn poštanskih markica. S obzirom da sam i prije toga radila sa glinom dobila sam ideju da to budu lutke iz animiranih filmova: Crvena kraljica iz Alise u zemlji čuda, Čarobanjak iz Oza – Zelena vještica, Džafar iz Aladina i zla vještica iz Snježane i sedam patuljaka. Svi su bili negativci, jer su mi oni uvijek bili interesantniji od dobrih likova. Na početku sam mislila da će mi trebati desetak dana da ih sve napravim, međutim deset dana se pretvorilo u mjesec ipo”, kazala je Petra.

Dodaje da je tada shvatila da karijeru želi graditi u tom pravcu.

Profesorica ju je odmah preporučila u Lutkarsko pozorište u Nišu gdje je naša sagovornica volontirala sve do upisa na Akademiju u Banjaluci.

-U tom periodu sam počela da se bavim pozorišnom fotografijom i izradom platakata za njih. Dolazila sam skoro svaki dan upoznala sam divne ljude, glumce, reditelje, lutkare… Neki od njih su mi i dan danas prijatelji, priča nam sagovornica.

Prva na listi u Banjaluci

Petra je prvobitno željela da upiše Akademiju za lutkarstvo u Sofiji, ali je taj pravac za nju bio preskup. Dok su njeni drugari upisivali fakultete, Petra nije željela upisivati nešto „reda radi”. Čekala je priliku da u regionu nađe univerzitet koji će zadovoljiti njene kriterije i pružiti kreativnosti da se razvija u pravom smjeru.

-Nisam htjela odustati od onoga što želim, pa sam stalno gledala šta ima na drugim akademijama negdje bliže Srbiji. Slučajno sam vidjela da je jedan moj poznanik upisao glumu na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, pogledala sam smjerove i našla smjer „animirani film” koji mi se dopao. Na tom smjeru sam vidjela priliku da se ostvarim kao „stop – motion animator” i mogućnost da radim lutkice. Kada sam došla na konsultacije profesor Mladen Đukić je bio jako ljubazan i susretljiv, mislim da su mu se dopale moje lutke, jer je svakog učenika pozvao da ih pogleda tokom te konsultacije. Nažalost, te godine se nije vršio upis tako da sam čekala godinu dana i konačno nakon tri godine pauze upisala sam željeni fakultet i bila prva na listi, priča nam Petra.

Prvi profesionalni izazovi

Naša sagovornica uglavnom je sve lutke pravila iz hobija do prije dvije godine kada je na kraju četvrte godine dobila angažman iz Dječijeg pozorišta RS da odradi kompletan dizajn lutaka za predstavu „Konjić grbonjić” u režiji Ivane Dragutinović Maričić.

„Bilo je jako izazovno, jer do tada nisam radila lutke za pozorište. Materijali su dosta drugačiji, tako da sam puno toga naučila: šiti na mašini, krojiti, praviti rekvizite od sunđera, kaširati…  Takođe, dotad nisam radila u timu tako da sam morala naučiti kako da želje rediteljke, scenografkinje Berine Šuščević, kao i glumaca ispoštujem. Prilikom izrade tih lutaka  imala  sam pomoć i drugih ljudi koji su radili u pozorištu. S obzirom da je predstava jako dobro prošla kod publike dobila sam angažman na još jednoj predstavi  ”Bio jednom jedan lav” u režiji Nikole Bundala po motivima istoimene pjesme Duška Radovića u adaptaciji Aleksandra Vasiljevića.  Za izradu i dizajn lutaka smo bile zajedno zadužene Berina Šuščević i ja, koja je pored lutaka radila i scenografiju. Pošto je predstava bila eksperimentalnog tipa sve lutke kao i scenografija su nastali kao proizvod stalne komunikacije sa rediteljem i glumcima. Bilo je jako naprorno, jer smo krenuli da radimo lutke kada su krenule i probe, a imali smo svega mjesec dana do Duškovog rođendana 29. novembra, tako da se znalo raditi i po dvadeset sati”, kazala je Petra.

Dodaje da je predstava trebala biti manja, ali je na kraju bilo puno lutaka, oko dvadestetak.

-Na iznenađenje cijele ekipe predstava je uspjela proći na nekim festivalima kao što je Kina, Turska, Poljska, Italija, Novi Sad, Beograd, Mostar. Nažalost festival u Kini se nije održao zbog korone koja se tamo ponovo pojavila, ali su nakon više od deset  godina igrali u Poljskoj, a poslije dužeg vremena i u Turskoj. U Beogradu je ove godine osvojila Gran Prix, a u Mostaru  dvije nagrade: za najboljeg glavnog  glumca i nagradu za nove izazove lutkarstvu. Ovom predstavom se moj angažman u pozorištu, završio, rekla je naša sagovornica.

 

Inspiracija i način izrade

Iako je Petra često imala doticaj sa različitim vrstama umjetnosti, od grafičkog dizajna, preko slikanja, crtanja do 2D animacija, kaže da nikada nije osjećala takvo zadovljstvo kao kada pravi lutkice, pogotovo kada ih završi.

Što se materijala tiče Petra koristi Dass masu (glinu), žice za armaturu, akrilne boje i razne tekstilne materijale.

Inspiracija, kako kaže, nastane sasvim slučajno i u običnim životnim situacijama.

„U trenutku mi može bilo šta poslužiti za inspiraciju: insekti neobičnih oblika, leptiri, dok si mu u ovom trenutku Sfinks mačke najzanimljivije. Ono što me često zna inspirisati su neki filmovi od Tim Burtona, kao i animirani filmovi od studia Laika. Pošto nikada nisam bila veliki ljubitelj crtanja, lutke koje sam radila za sebe do sada nisam crtala već odmah radila u glini tako da nikada nisam znala kako će ispasti sve do samog kraja. Jedino kada sam radila lutke za pozorište ili spremala pitčing za svoj film morala sam imati nacrtan dizajn svojih lutaka, kako bi reditelj/ mentor odobrio, pa tek onda bih ih izrađivala, priča nam Petra.

Za sada ima samo dvije omiljene lutke. Jednu koju je napravila sa 20 godina, a drugu prošle godine u maju.

-Prva je nastala inspiracijom leptira tako da sam je na kraju nazvala „Leptirica” . Idejno ona se hranila leptirima i oni predstavljaju njenu zavisnost. Radila sam je tri mjeseca, i pokušala sam da sama uz pomoć interneta napravim marionetu, nije mi baš uspjelo, ali za prvu maroinetu bez ičije profesionalne pomoći, sam zadovoljna. Druga lutka „I love my noudle soup” je nastala kao inspiracija Sfinks mačkama. Mačka je kineskinja i jede svoju supu od miševa, dok su ostali miševi njeni robovi i hlade je lepezama, priča Petra.

Život od umjetnosti

Da se od umjetnosti teško živi na našim prostorima potvrdila nam je sagovornica koja trenutno radi u cvjećari kako bi mogla isfinansirati svakodnevne potrebe.

Kaže da iako su reakcije drugih ljudi na njene lutkice odlične, prodaja je jako teška i gotovo da ne postoji.

-Većina ljudi misli da lutkice može kupiti za jako malo para, a moguće je da i ja još uvijek nisam ni dostigla taj nivo kvaliteta da bi mogla živjeti od toga. Uglavnom je za jednu lutku  potrebno dva do tri mjeseca izrade tako da, iako materijal nije skup, potrebno je puno vremena za finalni proizvod. Probala sam prodavati preko interneta, ali slanje je jako problematično i pošta mi nije mogla garantovati hoće li stići kupcu i u kakvom stanju, tako da još uvijek tragam za pouzdanim načinom slanja. S obzirom na ovakve okolnosti često razmišljam kako bi sve izgledalo u nekoj drugoj državi, gdje je bolji životni standard ili gdje mogu makar poslati nekome bez razmišlanja hoće li stići na adresu ili ne. Vjerujem da se mnogi umjetnici, pogotovo na početku karije, moraju baviti nekim poslovima koji ne pripadaju njihovoj struci, kako bi preživjeli.  Od skoro i ja sama spadam među njih, trenutno radim u cvećari. Nadam se da ću nakon završetka Akademije uspjeti pronaći posao u svojoj struci, ako ne ovdje onda negde dalje, zaključula je Petra za Omegamagazin.