Šta nam donosi predizborna kampanja u BiH?

Piše Mirjana Čeko, sociolog

Kampanje za ovogodišnje lokalne izbore u Bosni i Hercegovini su još jednom potvrdile ono što već svi znamo, ali rijetko priznajemo – politički prostor u oba entiteta je zarobljen u jednom začaranom krugu besmisla, neinventivnosti i jeftinog marketinga.

Ako išta karakteriše slogane koje vidimo ove godine, to je potpuni nedostatak duha, kreativnosti i svježih ideja. Kao da su kandidati došli do zaključka da nije potrebno ništa novo reći – dovoljno je ponoviti prazna obećanja od prošlih izbora i podignuti pritisak na „odbranu nacionalnih interesa“.

Ova oprobana formula „odbrane nacije“ uspijeva od rata na ovamo, jer se čini da svaki put mobilizuje dovoljan broj glasova da zadrži političke elite na vlasti.

Ono što je još alarmantnije jeste da građani, nakon tri decenije podaničkog života, i dalje vjeruju u to da političari, na bilo koji način, staju u odbranu bilo kakvih javnih interesa, a kamoli nacionalnih. Da stvar bude apsurdnija, i sami slogani, kao i kampanje, često su prepuni kontradiktornosti.Uzmimo samo za primjer inflaciju obećanja. Svaki kandidat obećava brda i doline, od ekonomskog prosperiteta do socijalne pravde, ali sve to zvuči nevjerovatno lažno kada znamo da su ta ista obećanja davana i prekršena tokom prethodnih izbornih ciklusa. Je li zaista moguće da političari misle da su građani zaboravili sve neispunjene planove, projekte i reforme iz prošlosti? Ili možda to i nije važno – dokle god se dovoljno novca uloži u kampanje, sve izgleda kao groteskni spektakl na kome se na silu proizvodi slika budućnosti koja nikada neće doći.

Ovdje svjedočimo klasičnom primjeru lažnog kolektivizma, gdje se masa okuplja oko lažnih simbola i ideja koje nemaju nikakvu suštinsku povezanost sa stvarnošću. Kandidati se ponašaju šizofreno, trošeći ogromne sume novca na kampanje koje su ispunjene jeftinim simbolima, praznim riječima i besmislenim obećanjima.

A građani? Pa, izgleda da je Habermasova teorija o javnoj sferi ovdje doživjela svoj potpuni debakl. Umjesto kritičkog promišljanja i aktivnog učešća u političkom životu, imamo društvo koje se kolektivno predaje iluziji da političari brane njihove interese, iako te interese nisu ni definisali niti ih razumiju. Politička pasivnost i podložnost masovnim manipulacijama ovdje su dosegli svoj vrhunac.

Na kraju, kao što je već uobičajeno, ovaj izborni cirkus završiće isto kao i prethodni – sa par novih/starih lica koja će nas uvjeravati da su upravo oni ti koji će donijetipromjenu, dok će građani ostati s novim talasom razočaranja i osjećajem nemoći. Ali, čini se da ni to nije važno – jer, kako stvari stoje, nade za skidanje jarma nema dokle god većina i dalje slijepo vjeruje u ovu paradu laži i obmana.

Ono što ostaje kao surova realnost jeste činjenica da smo mi, kao društvo, zarobljeni u jednoj beskrajnoj predstavi političke šizofrenije, u kojoj političari nemilosrdno koriste istu retoriku i metode, a građani ih neumorno podržavaju, uprkos svemu.