Emotivna ispovijest: Bračni par iz Kukulja podigao 11 djece u najvećoj neimaštini

Đuja i Đurađ Sekimić, iz sela Kukulje kod Srpca, othranili su jedanaestoro djece u vremenima kada život nije bio nimalo lak, kada je Drugi svjetski rat uzimao danak na svakom djeliću Balkana.

Ovi plemeniti ljudi nisu mogli imati vlastito potomstvo, pa su otvorili vrata svog doma, ali i srca, za svu djecu koja su trebala sigurno utočište. Njih dvoje vjenčali su se u svojim dvadesetim, 1920. godine i zajednički život gradili su u siromašnim uslovima. Posjedovali su samo šest dunuma zemlje, skromnu kuću i malo stoke, ali su imali ono što se ničim kupiti ne može, čistu dušu i pošten obraz.

Kod njih su spas našli oni koji su ostali siročad, oni koji su bili neželjeni, ali i oni koje niko nije mogao prehraniti. O njima se pisalo u skoro svim poznatijim jugoslovenskim novinama, a emotivnu ispovijest o životu u porodici Sekimić ispričale su Mileva Lukić i Milena Ilibašić, dvije dame u penziji, koje su odrasle uz Đuju i Đurađa, odnosno, kako one kažu, uz „babu i đedu“.

Dolazak Mileve i Milene u Sekimiće

Nevjerovatnu priču o požrtvovanju i nesebičnoj ljubavi, naše dvije sagovornice, počele su sjećanjima iz najranijeg djetinjstva.

Milena je došla u porodicu Sekimić i imala je tek nekoliko dana. Majka joj je nakon poroda umrla, otac otišao u rat, a stričevi su preuzeli brigu o starijoj djeci. Kako kaže, drugog spasa za nju, osim Đuje i Đurađa, nije bilo. Naše sagovornice pričaju da se „baba“ plašila da će joj tako mala beba umrijeti, ali nije oklijevala ni sekundu da je privije u naručje i pruži sve od sebe kako bi je othranila.

– Tada nije bilo govora o nekim prihranama za bebe. Baba mi je pravila papice od kravljeg mlijeka, vode i preprženog brašna. Ni cuca nije bilo. Moralo se ići u Srbac da nađeš neku, pa ti onda i nju mačka pojede – priča nam Milena.

Mileva, koja je rođena 1938. godine, u to vrijeme imala je pet godina i bila je mezimica Đuje i Đurađa otkako je sa godinu i četiri mjeseca stigla u njihov dom. Kroz smijeh kaže da od momenta dolaska Milene ona više nije bila dijete jer su se tada „sticali“ da beba preživi.

– Đedo je morao ići na nadnicu i zarađivati, a baba je samo oko nje bila. Stalno ju je nosala uz sebe – sa osmijehom na licu priča Mileva.

Tvrdi da se sjeća momenta kada je otac otišao u rat i doveo je u dvorište porodice Sekimić, iako je bila jako mala. Prisjetila se i vremena kada su ustaše išle i pretresale sve kuće u selu. Kaže da su se tada krili u „procvjetao, plavi ćetan„.

„Bili smo sirotinja, ali smo imali šta pojesti“

Prvo dijete koje su othranili Sekimići bilo je od Đujine sestre koje je ostalo siroče. Mileva i Milena pričaju da je Đurađ tada otišao i na leđima donio dijete iz Elezagića do Kukulja, a to je nekih 15 kilometara udaljenosti.

Dalje kažu, u domu Sekimića uvijek je bilo četvoro ili petoro djece. Neko je bio par godina, neko je ostajao malo duže, a naše sagovornice su cijeli život ostale uz „babu i đedu“, čak i kada su se zaposlile, udale i dobile potomstvo.

– Bila nas je uvijek puna kuća. Sa nama dvjema cijeli život uz babu i đedu bio je i Nenad Pecija. Za njega su jedino dobijali neku pomoć jer su babu zvali iz Opštine Srbac da uzme siroče. Njemu je majka umrla kada je imao dvije godine, pa je Đuja, naravno, rekla da ga dovedu. Šta je mogla dobijati za njega, nešto sitno. A ne samo da nisu dobijali pomoć, već su oni bili sirotinja. Malo zemlje, samo šest dunuma. Đedo je sve na svojim leđima zaradio, a baba je bila vrijedna žena. Uvijek je bila oko stoke, na polju i oko djece. Bili smo sirotinja, ali smo imali šta pojesti – kazale su naše sagovornice.

Koliko je kuća Sekimića bila otvorena za sve u nevolji svjedoče sagovornice još jednom divnom pričom. Kažu kako je jedna žena došla da se porodi kod Đuje, pa ju je zamolila da joj „pričuva dijete“ dok ona nešto ne zaradi da može da je „podigne“.

– Kada je ta žena došla da se porodi đedo se sav napio od sreće jer se rodilo dijete u njegovoj kući. Dvije kćerke je ta žena ostavila kod njih. Suzana i Svjetlana su bile tu nekoliko godina dok im majka nije došla iz Slovenije i uzela ih kada je „stala na noge“ – priča Mileva.

„Neću da svijet kaže da mi siroče čuva krave“

Đuja je, kako kažu, davala sve od sebe da one budu obrazovane kako bi mogle sebi obezbijediti dostojan život. Mileva je 1949. godine otišla u Dom ratne siročadi u Srpcu, kako bi pohađala školu, pa se tamo zbog teških životnih uslova jako razboljela. Kaže nam kako je narednih nekoliko mjeseci provela kući kako bi se oporavila. Kada je ozdravila, priča Mileva, Đuja ju je poslala u Srbac u školu, ali ona nije bila voljna ići. Draže joj je bilo, priča, da bude kod kuće i čuva krave.

– Prerezala je dio hljeba, unutra stavila kajmak i poslala me u Srbac. Tada se svuda išlo pješke, prevoza nije bilo. Kazala mi je: „Vidiš vratnjice, izađi na put, pa ili pod gradinu ili u školu. Samo izađi napolje. Neću da svijet kaže da sam ostavila siroče da mi čuva krave.“ Ja bacim onaj hljeb, ljuta, pa krenem na kapiju i ka školi. Došla sam do jednog mosta, nakon osam kilometara sam ogladnila, a bacila onaj hljeb kući. Kada sam došla u Dom oni su već večerali i nije više bilo šta jesti. Prešla sam 18 kilometara taj dan, a imala sam 13 godina. Nama to ništa nije bilo teško. Da me baba tada nije poslala, ja bih ostala bez škole – kazala je Mileva.

Prodali zadnju kravu da bi mezimice završile školu

Mileva priča kako je bilo još putešestvija zbog školovanja. Sa „babom“ je išla pješke i u Gradišku, a živjela je i u Banjaluci gdje je završila školovanje i postala učiteljica. Sa njom je, u gradu na Vrbasu, iz istih razloga, stanovala i Milena.

Naše sagovornice neizmjerno su zahvalne na trudu „babe i đede“ da bi one bile obrazovane. Kažu kako su prodali zadnju kravu da bi njima obezbijedili uslove za školovanje.

– Baba je bila veći pedagog od nas. Bila je nepismena, ali nas je izvela na pravi put. Sjećam se kako sam za stolom vježbala pisanje slova, a ona mi je prišla i rekla: „Kako lijepo pišeš, a je l’ ovo mora biti ovoliko veće?“. Nije ona znala ni koje je slovo, ali je vidjela da nije srazmjerno. Nije kudila, uvijek je uz dobronajmeran savjet provukla poentu – pričaju naše sagovornice.

Mileva i Milena odlazile su kod svojih rođenih, ali njihov dom zauvijek je bio kod Đuje i Đurađa.

– Odlazili smo mi do svojih, ali nije to bila naša kuća. Naše je kod babe i đede. Baba se znala našaliti pa mojoj mami reći: „Što se nisi obliznila, pa jedna tebi, jedna meni“, priča Mileva.

„Došao đedo i donio Božić“

Koliko je Đurađ bio požrtvovan dočarale su naše sagovornice u nekoliko primjera i „natjerale“ suze na oči cijeloj ALOonline ekipi.

Mileva priča kako je jednog zimskog januarskog dana, dok je stanovala u Banjaluci, čula glas svoga „đede“ i nije mogla vjerovati da je zaista došao. Mislila je da joj se pričinjava.

– Ma je l’ to moj đedo? Otkud moj đedo sada?! Zima, snijeg sve puteve zavejao, mora da mi se čini. Ja izađem i vidim svog đedu sa korpom punom stvari. Došao moj đedo i donio Božić! U korpi svega, skromno, ali ono što su imali on je donio da jedem. Po takvoj hladnoći on je pješke bez pogovora iz Kukulja donio milošte u Banjaluku da mi za Božić imamo pojesti. Hodao je po najvećoj zimi 35 kilometara da bi ja pojela nešto što je baba naspremala za praznik – kazala je Mileva.

Nije ovo bio jedini put da je Đurađ Sekimić prepješačio nebrojene kilometre po najgorim vremenskim uslovima da svojim djevojčicama donese hranu i ostale potrepštine. Tridesetpet kilometara do Banjaluke prelazio je svako malo i ništa mu teško nije padalo. Kažu kako je i vukao zaprežna kola po snijegu i ciči zimi, kuda konj nije mogao proći, samo da bi njima donio malo hrane.

Jedne godine, kažu, kada su obje bile u Banjaluci, Đuja je došla do materijala da sašije kaput i po mužu ga poslala Milevi.

– Moj đedo je njega prebacio preko ruke i krenuo ka Banjaluci pješice. Nije znao da može da ga prebaci kako god hoće, pa mu je cijela ruka utrnula dok je do nas došao. Mislio je da će se pogužvati ako ga ne bude držao tako – sjetno kaže Mileva.

„Odoh časkom do Banjaluke“

Stariji mještani sela Kukulje sjećaju se Đuje i Đurađa, ispričali su nam kako su im se svi redom divili.

– To su bili divni i pošteni ljudi, kakvih danas nigdje nema. Svi su znali da ako neko ne može dijete da othrani samo dođu u njihovu avliju. Mnogi su govorili „ako može Đurađ za tuđu djecu, moram moći i ja za svoju“ – kazao je Živko Lazić, mještanin sela.

Lazić se prisjetio kako je jednog dana ručao kod Sekimića.

– Miriše nešto, ja gledam odakle, kad ono iz Đujine kuće. Dođem, kad ono koljenica neka sa graškom. Tada je grašak tek krenuo da se sije kod nas, pa Đuja nije znala da se on vadi iz one ovojnice. Skuhala ga tako u mahuni, ali mi smo sve to pojeli u slast – ispričao je Lazić i dodao da je poslije ručka Đurađ ustao, nabacio ranac na leđa i kazao: „Odoh časkom do Banjaluke„. Naravno, pješke.

„Ako polupaš jaja, pravićemo kajganu“

Sagovornice kažu da je Đuja bila grlata, ali plemenita žena. Svu je djecu odgajala da budu pošteni ljudi i nikada ih nije svojatala. Svi su znali ko je čiji, odakle je i zašto su kod njih.

Ispričale su nam kako je jednom prilikom poslala nekoga od djece da odnese jaja do jedne porodice, kako bi za njih dobila neke druge potrepštine.

– Svezala je baba jaja u neku maramu, pa poslala dječaka da ih nosi, ali trebalo je tu dugo da se ide. Rekla mu je „ne brini se, ti polako, pa ako padneš i razbiješ jaja dođi kući pa ćemo praviti kajganu“ – ispričala je Mileva.

„Neće moja učiteljica voziti blatnjav bicikl“

Kada je Mileva već bila starija i zaposlena, došla je do „babe i đede“ da im sredi kuću. Priča nam da je put do doma Sekimića bio nepristupačan i blatnjav, pa joj je sav bicikl bio prljav.

– Ja sam krenula da spremam po kući. Vadila sam stvari i čistila, a onda sam ugledala đedu da pere moj bicikl. Rekla sam mu da ga ne pere jer će se ponovo uprljati kada kući krenem i nastavila sam raditi. Međutim, moj đedo nije slušao šta sam rekla. Čuo je, ali nije slušao. Kada sam završila sve, izlazim napolje, a moj đedo na leđima putem nosi moj bicikl do kanala. Rekao mi je, kada se vratio: „Neće moja učiteljica voziti prljav bicikl“ – kazala je Mileva i prisjetila se kako ju je Đurađ „branio od muva“ kada bi poslije rada na polju zaspala na njegovom kaputu.

Mileva i Milena podigle spomenik „babi i đedi“

Đurađ je umro u 73. godini života, ali kako kažu sagovornice, kao da je imao 103, jer je bio izrabljen od teškog života. Đuja je preminula u 84. godini, a Mileva i Milena su se potrudile da im zadnjih godina života podare sve što im treba.

Pokušale su da im se oduže za sve što su oni uradili za njih.

– Svi mi, sva djeca, posjećivali smo ih kako je ko kada mogao. Milena i ja najviše jer smo cijeli život za njih vezane. Nije moguće njima se odužiti, ali smo od sebe dali koliko god smo mogli da im olakšamo život kada smo mi postali ljudi i zaposlili se – kažu naše sagovornice.

Njih dvije su „babi i đedi“ podigle spomenik u selu Kukulje u ime sve djece koje su oni podigli.

Naše sagovornice ne zamjere mlađim generacijama koje, u njihovim Kukuljama, ne znaju za Đuju i Đurađa i njihovo plemenito djelo. Kažu kako ih je dolazak ALOonline ekipe obradovao i da ljudi žive dok ima ko da ih pomene. Na samom kraju razgovora, naše sagovornice, pokazale su nam fotografije „babe i đede“ i sve isječke iz novina koje su brižno čuvale godinama, a sve to možete pogledati u našoj galeriji.

Još mnoštvo emotivnih priča iz života ovih plemenitih ljudi pogledajte u videu na početku teksta.

Izvor: ALOonline