Nevjerovatna priča o popu Vasi iz Lijevče polja
Ove godine navršavaju se četiri decenije od smrti Velimira Vese Popovića, paroha mašićkog, u Lijevče polju.
Poznavali su ga, uvažavali i poštovali u ovom i susjednim selima, Miljevićima, Vilusima i Romanovcima, koja pripadaju istoj parohiji. Pop Veso, kako su ga najčešće oslovljavali, bio je stub duhovnosti i morala, dobrote i plemenitosti, oličenje pravoslavne vjere i ljubavi za svakog čovjeka.
Rođen je 1902. u selu Drakseniću kod Bosanske Dubice, od oca Marka i majke Danice. Otac, djed i pradjed su mu takođe bili sveštenici, pa je istim putem nastavio i Veso, posljednji izdanak duge svešteničke loze. Život je prema njemu od najranijeg djetinjstva bio surov.
U 12. godini ostao je bez majke, a ubrzo i bez oca, koji je 1916. godine na frontu u Prvom svjetskom ratu umro od tifusa.
Vesu i njegovu braću i sestre, kao siročad, podigao je podgradački sveštenik Miladin Ćirić.
Nakon smrti sina jedinca, koji je obolio od gripa, Ćirić je ostao sam, bez igdje ikoga. Zato je odlučio da svoj život posveti djeci svoga prethodnika, sveštenika Marka Popovića, Vesinog oca.
Kao najstarije dijete, među šestoro siročadi, Veso je morao da brine o mlađima. Poslije Sarajevskog atentata, s ostalim đacima Bogoslovije u Reljevu, napustio je Sarajevo i dvije godine proveo u rodnom mjestu. Godine 1917. nastavlja školovanje u Banjaluci, a 1918. se vratio u Sarajevo, u školu.
Po završetku Bogoslovije otišao je u Jagodinu, kod ujne, da se tamo upiše u učiteljsku školu, ali ipak se predomislio i otišao u Prizren, u Bogoslovsko-učiteljsku školu. Godine 1924. tadašni mitropolit banjalučki Vasilije Popović rukopolaže i postavlja Vesu za privremenog paroha romanovačko-mašićkog, gdje će provesti cijeli radni i sveštenički vijek. Početkom Drugog svjetskog rata doživio je sudbinu mnogih parohijana.
Dvanaestog jula 1941. godine, u jedan sat iza ponoći, ustaše su kamionom odvezle sveštenika Vesu, sa porodicom, u Bosansku Gradišku, gdje su zadržani sedam dana.
Odatle su ih sproveli u Caprag, koncentracioni logor u Hrvatskoj. Tu su ih maltretirali i mučili. Popa Vesu, zajedno sa drugim sveštenicima i logorašima, ustaše su tjerale da vuku zaprežna kola, dovoze vodu, razvlače žicu, prenose mrtve logoraše, zapisao je mnogo godina kasnije protojerej Dragiša B. Alimpić, Vesin nasljednik u mašićko-romanovačkoj parohiji.
“Trpjeli su velika poniženja, sveštenik Veso je morao stajali na velikoj vrućini, gledati u sunce, trpjeti strahote… Osam stotina članova svešteničkih porodica iz Bosne i Hrvatske boravilo je u logoru. Odatle su deportovani u Srbiju, u Aranđelovac, a otac Veso je raspoređen u Eparhiju timočku, kod vladike Emilijana, gdje je ostao do kraja rata”, napisao je Dragiša B. Alimpić.
Godine 1945. pred Veliku Gospojinu pop Veso je došao u Romanovce i uselio se u švapsku kuću, kod Cvijića. U Mašiće je preselio 1946. godine, takođe u napuštenu kuću kod Vidovića, u Šibića Hanu, da bi se 1947. godine preselio u kuću Savana Grujića, bliže crkvi.
Poslije ovoga Mašićani su od pekara Ostoje Kovačevića kupili kuću za sveštenika Vesu. U toj kući boravio je sve do smrti 1984. godine.
Sahranjen je u Mašićima, pored crkve, uz učešće više sveštenika i naroda.
“Jedna duga sveštenička loza je prekinuta. A kidale su je mnoge bure i oluje. Neka je ocu Vesi vječni pokoj i spasenje”, rečeno je prilikom njegovog ispraćaja prije 40 godina.
Upamćen je kao jedan od najplemenitijih sveštenika, kaže teolog Dario Drinić, koji je sakupio brojne dokumente o popu Vesi.
“Možda je na njegovu plemenitost uticao poprilično trnovit životni put jer je rano ostao bez podrške očeve ruke. Nakon povratka iz Arada, njegov otac, paroh podgradački Marko Popović obolio je i umro. Slijedeći stope svojih predaka, Veso je nastavio utabanom duhovnom stazom. Taj trag je i danas vidljiv u Lijevču”, navodi Drinić. Pomagao je sirotinju, govorili su da je više davao nego uzimao. Mještanin Mašića Stevo Stojnić sjeća se popa Vese, koji je zapregom putovao potkozarskim i lijevčanskim selima.
“Narod ga je volio zbog njegove skromnosti i dobrote. Shvatao je i razumio nedaće ovog kraja, siromaštvo i stradalništvo u ratu. Sa narodom je dijelio njegovu sudbinu u svakom smislu. Zato je bio voljen i poštovan, kao duhovni tribun”, posvjedočio je Stojnić o popu Vesi koji počiva pored crkve u Mašićima.
Krasile su ga izuzetna plemenitost i ljubav prema svojim težacima. Bio je Robin Hud u mantiji. I njegovi bivši parohijani ga zato pominju sa velikim pijetetom.
Crkva u Romanovcima
Stupivši na mjesto parohijskog sveštenika romanovačko-mašićke parohije 1924. godine, pop Veso je podigao malu crkvu u Romanovcima, posvećenu Svetoj velikomučenici Marini. Ta crkva je zapaljena u Drugom svjetskom ratu, a poslije nije obnovljena. Crkva se nalazila preko puta parohijskog doma u centru sela.
“Od sveg stanja ostao je samo bunar s čekrkom u vidu granate s petokrakom, što svjedoči o našim, kako to kaže akademik Darko Tanasković, narodnim diskontinuitetima”, kaže teolog Dario Drinić.
Međutim, to nije pokolebalo Vesu da i po prelasku sjedišta parohije u Mašiće nakon 1945. godine i dalje brine o osornim Romanovcima, pa je tako predvodio obnovu čuvene brvnare posvećene Svetom Nikoli 1960. godine, skupa sa četiri žene Petranom Perović, Jelkom Kukić, Marijom Todorović i majstorom Tedom Baštincem.
Izvor: Nezavisne novine
